7.3 subota ujutro u 07:00 - krenuli smo put Alanu, troje iz HPD VINICE i sedmero iz PD DUBOVCA. Došlo je do promjene plana, u razgovoru tokom tjedna s Antom Vukušićem sa Zavižana , zamolio me da jel mogu doći koji drugi vikend jer mu dolazi autobus ljudi prespavati i da nema mjesta , to nije bio problem jer smo se dogovorili da čemo doći koji drugi vikend ne ovisno o društvenom izletu. Potom sam nazvao domara u planinarskoj kući Alan Ivu Hapača dali ima slobodnih ležajeva i da bi mi došli , on je odgovorio da ima i potom sam nazvao planinare koji su se prijavili za izlet dali se slažu da odemo na Alan i oni su se složili sa tim prijedlogom i rekli da je bitno da se družimo i da smo u prirodi ne ovisno o kojem je vrhu ili planinarskom domu riječ. Onda sam  dogovorio dolazak za nas 10 . Došli smo u podnožje Alana u 10:00 jer dalje nismo mogli sa kombijem radi nanosa snijega i krenuli smo po cesti do planinarske kuće Alan. Pritom smo zaobilazili nanose snijega i uz nalete bure došli smo do kuće u 13:30. Kao što je uobičajeno preskinuli smo se, popili topao čaj, pojeli , zasjeli i zapjevali uz zvukove gitare jer smo odlučili da ne idemo nikuda dalje zbog srahovito jakih naleta bure i radi sigurnosti smo ostali u kući do sutradan, Za večeru sukladno dogovoru domar Ivo Hapač nam je skuhao grah ,a potom je opet uslijedila muzika do ponoći, Čak su i mađari koji su bili u domu zapjevali uz nas. U nedijelju smo se ustali u 07:00 doručkovali i krenuli put kombija, pritom smo sreli Ivu Hapača koji mi je predložio da krenem nemarkiranim putem do donjeg dijela ceste i da ću doći u blizinu kombija jer tim putem ću  izbiječi nanose i nalete bure na pojedinim djelovima ceste. Došavši do kombija i skrativši put 2 h raspremili se i krenuli put uvale Zavratnica  - dragulj mora uvučenog u kopno. Tamo smo se malo osunčali, Krenuvši kući dovezli  smo Anu u Otočac, kod nje smo i  prezalogajili ono što nam je ostalo sa izleta. Sretni i zadovoljni došavši u Dugu Resu odlučili smo se još malo podružiti uz kavu.

- Saša Maćešić, vodič

Kaportal

Nakon 2 godine došao je red da ponovimo tzv. izlet Dugoreški visovi jer nam vrijeme prvi puta nije bilo naklonjeno te nismo mogli uživati u pogledima na Duga Resu i okolicu. Eto 8.30h parkiralište Hotela Duga Resa. Skupilo se 24 planinara /hodača i to od 7g do 60 godina. Uz obečavajuću prognozu, probijanje sunca kroz izmaglicu krečemo na pohod u 8.45h. Odmah krečemo preko Brezovca do Vidanke 222m. Tu uživamo u pogledu na Dugu Resu i u lijepom vremenu. Grebenom se vračamo do vinograda i ponad Curka ulazimo u šumu te pored nedavne sječe stabala (srušena drveća i blato) dolazimo na šumski makadamski put za Sv. Duh i Dubravce. Krećemo se putem do crkve Sv. Duh u Grščakima. Radimo pauzu i prvi puta pronalazimo na horizontu Klek. Pauza u uređenoj nadstrešnici jer crkvu koriste lovci i vinogradari za svoje prigode pa je prisutna sva infrastruktura, grupno slikanje pa pokret putem prema Dubravcima, ali ubrzo iza istaknutog i osamljenog hrasta na livadi skrećemo desno nizbrdo kolnim putem. Sjeverna strana, voda i blato pa se kližuči spuštamo u dolinu zvanu Jarak. Zbog nabujalih potoka i poplavljenih luka sužen nam je prijelaz preko vode tako da odustajemo od puta kroz Lišnicu te krečemo na Petrakovo brdo i Sv. Rok – 217m. Kod crkve opet pauza i odmor očiju na Klek, Dugu Resu, Vinicu, Martinšačak, Petrovu goru, Sv. Anu na Vučjaku itd. Dalje krečemo markacijom na Sladić brdo (250m) pa kroz vinograde do ceste Duga Resa – Dubovac, prelazimo cestu i kroz šumu do Roganca gdje se markacijom spuštamo do Riječke ceste i završavamo izlet. Nekoliko detalja po čemu će ovaj izlet biti upamčen: blato, hrast, izlet od crkve do crkve, krave na ispaši – oprostite ovce te pogled na dugoreške vijuge (doline) sa Sladić brda! Oni koji su bili prepoznati će situacije, a ostali više sreće drugi puta.

Vodič: Stevica Furdek

J E Č M I Š T E ( Ž u m b e r a k )

( Nedjelja 22. 03. 2015. )

Prijevoz : Autima
Cijena izleta : cca 30 kn ( Cijena prijevoza )

Plan izleta :

Nedjelja 22. 03. 

08,30 – sastanak kod Planinarskih prostorija ( Mrežnička obala 8, Duga Resa )
09,30 – dolazak u Sošice ( kava)
10,00 – polazak prema domu na Vodicama i vrhu Plješ (HPO 6.3. - 977 m )
- cca 1,15 h. hoda
11,15 – uspon na Ječmište ( HPO 6.5. - 976 m ) - cca 1,30 h. hoda
13,00 – silazak prama autu ( 1. Varijanta - istim putem. 2 Varijanta - preko sela Grič )
15,30 – dolazak u Sošice. ( Zaustavljanje u Krašiću na kavi )
17,30 – očekivani dolazak u Dugu Resu.

UKUPNO HODA : 5 – 6 h.

Vodič izleta - Moric Vahtarić ( 098 / 590 - 920 )

Potrebna oprema :

• udobne i čvrste cipele
• ruksak
• rezervne čarape i majca
• šuškavac ili toplija jakna za kišu i vjetar
• planinarska iskaznica
• fotoaparat

Vodič izleta zadržava pravo izmjene plana.

Napomena: odazivom na izlet,svaki pojedinac povrđuje da je upoznat sa uvijetima izleta, da ispunjava zdravstvene,psihofizicke i tehnicke uvijete za sigurno sudjelovanje na izletu, da prihvaća program, da ima plaćenu članarinu u planinarskom društvu za tekuću godinu, da pristupa izletu na vlastitu odgovornost, te da ce se u skladu s planinarskom etikom pridržavati plana izleta, odluka i uputa vodiča.

Prijave :

Najkasnije do Petka 13. 02. 2015. na sastanku društva ( Mrežnička obala 8 , Duga Resa ) ili osobno vodiču izleta .

U posjet planinarima hpd-a Vinica stiglo je 27 članova seniorske sekcije hpd-a Matica iz Zagreba.Na željezničkoj postaji dočekali su ih vodiči Marin Božičević i Marin Radočaj. Nakon popijene kave grupa je kroz park Vilu krenula prema Rogancu te dalje kružnom stazom do sv. Roka. Na Petrakovom Brdu napravljena je stanka u hotelu Frankopan gdje su planinari utažili žeđ i glad. Nakon toga nastavljen je put preko vidanke i curka te se grupa spustila u Dugu Resu. S obzirom da je još bilo dovoljno vremena do polaska vlaka grupa je prošetala šetnicom uz Mrežnicu. U kasnim popodnevnim satima gosti su napustili Dugu Resu umorni ali zadovoljni. Važno je napomenuti da se radi o seniorskoj sekciji i da je najstariji član bio 1930. godište, ali su 10 kilometara staze prehodali bez ikakvih poteškoća.

Nedjelja, 7 sati ujutro, nas 17 nalazimo se kod hotela i krećemo put Ivanščice, najviše planine Hrvatskog zagorja. Dogovor je kava u Belecu, kod crkve. Krenuli smo prema Zaboku, Zlataru i stižemo u Belec. Na nebu još ima nešto oblačića, ali sve više se nebo plavi što obećaje predivan sunčan dan.
Od crkve smo krenuli desno u smjeru sela Juranščina gdje na parkingu ostavljamo automobile. Vraćamo se 100tinjak metara natrag do markacije i krećemo prema vrhu preko Mrzljaka. Odluka je pala neposredno prije polaska jer je bilo puno snijega, a topio se i bio mekan, pa smo procijenili da će nam trebati malo više vremena nego bi inače trebalo. Idemo lakšim putem gore, pa ćemo odlučiti kojim putem natrag kad vidimo kako napredujemo. Nakon zadnje kuće u selu dolazimo na šumski put. Staza prekrivena sa tek nekoliko tragova očito nije najpopularnija za uspon po snijegu. Brzo se putem moramo i raskomotiti jer je temperatura i više nego ugodna. Nakon nekog vremena stižemo do križanja prema Mindžalovcu (jedna od kontrolnih točaka Belečkog planinarskog puta) i jedan dio grupe ide u obilazak, dok drugi dio ekipe stigne do križanja. Sa Mindžalovca imamo prekrasan pogled na zidine Belecgrada. Dalje šumom stižemo do najstrmijeg dijela staze, pa još malo do proplanka koji je nasuprot našeg cilja. Napokon vidimo piramidu i odašiljače, pa i sami planinarski dom „Pasarićevu kuću“. Za uspon nam je trebalo oko 3 sata.
Na vrhu obilazimo oba vidikovca. S manjeg "Stričevo" pruža nam se pogled prema Ivancu, Varaždinu i Međimurju. Na najvišoj koti sagrađen je i drugi vidikovac „Piramida“. Pogled je bio predivan, ali oblaci u daljini su nam ipak sakrili Alpe koje se za lijepog vremena jasno vide.
Planinarski žig, hrvatskog planinarskog saveza, nalazi se na zidu pored ulaznih vrata u planinarski dom.
U kući smo pojeli fini gulaš, ugrijali se , odmorili i dočekali mali dio ekipe koja je još obilazila usputne točke BPP-a. Kako smo htjeli stići do automobila za dana, posavjetovali smo se sa domarom kuda najbrže stići do polazne točke, a da usput još stignemo i u planinarski dom “Belecgrad” dok domar nije zatvorio. Za povratak smo se odlučili najkraćom rutom “preko brane” do planinarske kuće Belecgrad i dalje prema Juranščini. U “Belecgradu” smo napravili kratku pauzu i kako je bilo samo 5 sati brzo smo se dogovorili da je šteta ne navratiti u “Oro-Goro” na daleko poznatu pizzu. I tako smo ugodno izlet priveli kraju.

Nina