Nedjelja, 7 sati ujutro, nas 17 nalazimo se kod hotela i krećemo put Ivanščice, najviše planine Hrvatskog zagorja. Dogovor je kava u Belecu, kod crkve. Krenuli smo prema Zaboku, Zlataru i stižemo u Belec. Na nebu još ima nešto oblačića, ali sve više se nebo plavi što obećaje predivan sunčan dan.
Od crkve smo krenuli desno u smjeru sela Juranščina gdje na parkingu ostavljamo automobile. Vraćamo se 100tinjak metara natrag do markacije i krećemo prema vrhu preko Mrzljaka. Odluka je pala neposredno prije polaska jer je bilo puno snijega, a topio se i bio mekan, pa smo procijenili da će nam trebati malo više vremena nego bi inače trebalo. Idemo lakšim putem gore, pa ćemo odlučiti kojim putem natrag kad vidimo kako napredujemo. Nakon zadnje kuće u selu dolazimo na šumski put. Staza prekrivena sa tek nekoliko tragova očito nije najpopularnija za uspon po snijegu. Brzo se putem moramo i raskomotiti jer je temperatura i više nego ugodna. Nakon nekog vremena stižemo do križanja prema Mindžalovcu (jedna od kontrolnih točaka Belečkog planinarskog puta) i jedan dio grupe ide u obilazak, dok drugi dio ekipe stigne do križanja. Sa Mindžalovca imamo prekrasan pogled na zidine Belecgrada. Dalje šumom stižemo do najstrmijeg dijela staze, pa još malo do proplanka koji je nasuprot našeg cilja. Napokon vidimo piramidu i odašiljače, pa i sami planinarski dom „Pasarićevu kuću“. Za uspon nam je trebalo oko 3 sata.
Na vrhu obilazimo oba vidikovca. S manjeg "Stričevo" pruža nam se pogled prema Ivancu, Varaždinu i Međimurju. Na najvišoj koti sagrađen je i drugi vidikovac „Piramida“. Pogled je bio predivan, ali oblaci u daljini su nam ipak sakrili Alpe koje se za lijepog vremena jasno vide.
Planinarski žig, hrvatskog planinarskog saveza, nalazi se na zidu pored ulaznih vrata u planinarski dom.
U kući smo pojeli fini gulaš, ugrijali se , odmorili i dočekali mali dio ekipe koja je još obilazila usputne točke BPP-a. Kako smo htjeli stići do automobila za dana, posavjetovali smo se sa domarom kuda najbrže stići do polazne točke, a da usput još stignemo i u planinarski dom “Belecgrad” dok domar nije zatvorio. Za povratak smo se odlučili najkraćom rutom “preko brane” do planinarske kuće Belecgrad i dalje prema Juranščini. U “Belecgradu” smo napravili kratku pauzu i kako je bilo samo 5 sati brzo smo se dogovorili da je šteta ne navratiti u “Oro-Goro” na daleko poznatu pizzu. I tako smo ugodno izlet priveli kraju.
Nina