U petak, 31. srpnja u 15 sati, osam članova našeg društva započelo je trodnevnu avanturu Bosnom i Hercegovinom zajedno s devetero članova PD Dubovac iz Karlovca. Iako je vožnja do planinarske kuće „Zaselje“ u općini Vitez bila očekivano duga, ispunili smo je stajanjem i razgledavanjem unutrašnjosti. Naime, mnogima je ovo bio prvi posjet Bosni i Hercegovini stoga je postojala želja razgledati pojedina mjesta te kušati gastronomsku ponudu. Prvu dulju pauzu na putu prema Vitezu napravili smo u Jajcu u kojem su se već okupili mnogi zbog održavanja Dana planinara Bosne i Hercegovine tog vikenda. Prošetali smo jezgrom grada uz obalu rijeke Plive do 22 metra visokog vodopada na ušću Plive u Vrbas. Na savjet domaćina, a u potrazi za najboljim čevapima u Bosni i Hercegovini požurili smo prema Travniku. Kažu domaći, ondje se natječu čiji će biti bolji, ne možemo pogriješiti. Tako smo i napravili. Prije susreta s domaćinima već u kasni sat pojeli smo travničke čevape koji zasluženo nose titulu najboljih. Nakon smještaja u odlično opremljenoj planinarskoj kući i kratkog druženja otišli smo na počinak.
Ujutro smo krenuli prema polazišnoj točki u 5 sati. Usput kušali još jednu poznatu deliciju srednje Bosne, „busovačku pogačicu s kajmakom“ te popili „bosansku kafu“ u Konjicu uz obalu Neretve. Naš uspon započeo je na parkiralištu kod pilane u selu Konjička Bijela na 553 metara. Cilj je bila Zelena Glava na 2108 m, najviši od 11 vrhova iznad 2000 metara na Prenju. Šetnja pred nama je bila naporna i duga međutim krajolik je oduševio kao i vremenske prilike toga dana. Prvi dio puta kroz bogatu bukovu šumu, potom gustu crnogoricu trajao je upravo koliko je trebalo ranojutarnjoj magli nakon prilično kišovitog dana prije da potpuno nestane. Po izlasku iz šume vidici su se prostirali sve dalje kako smo dobivali na visini. Na putu prema PS Jezerce s oduševljenjem smo dočekali prepoznatljivu vizuru „prenjskog Matterhorna“, vrha Zubac. Uz odmor, okupljanje, okrijepu i ugodno časknje s momkom koji provodi tjedne na Prenju sa stokom, skupili smo snagu i potrebne informacije za nastavak. Vidici su se otvarali kako smo odmicali dalje. Domaćini su znali ime svakog planinskog masiva i vrha koji smo vidjeli, a bilo ih je mnogo. Sam završni uspon na Zelenu Glavu bio je tehnički zahtjevniji, ali uz malo opreza svi su sigurno stigli na vrh na kome smo proveli dosta vremena odmarajući, fotografirajući i izmjenjujući dojmove dok se neki požurili kako bi pohodili i vrh Otiš u neposrednoj blizini Zelene Glave. Silazak je bio mnogo brži uz malo odmora, ali noge su već na kraju dana bile dosta umorne. Na sreću svi su sretno stigli do auta u pristojno vrijeme nakon čega je uslijedila vožnja do Zaselja i zaslužen i ukusan gulaš pripremljen od domaćina. Druženje i opuštanje trajalo je dulje nego noć ranije jer sljedećeg jutra nije bilo potrebno rano ustati.
Nakon pozdrava i zahvale domaćinima koji su nas i ove godine divno ugostili i bili izvrsni vodiči stazama Prenja, Darku i Miji, krenuli smo prema Sarajevu. Put nas je naravno prvo odveo do Baščaršije i preporučenih čevapa „kod Želje“ koji nisu razočarali. Uz kupovinu suvenira, ispijanja kafe uz poznate bosanske slastice i šetnju uz Miljacku proveli smo ugodno prijepodne u Sarajevu. Neki su za to vrijeme osvojili i vrh najviše zgrade u gradu. U poslijepodnevnim satima odlučili smo još jednom stati kod Jajca, ali ovog puta nešto poviše, uz obalu prekrasnog Plivskog jezera. Umjesto vožnje brodom presudila je zajednička odluka da kušamo još poneku deliciju. Zadnja postaja bio je poznati restoran „Mlin“ kod Bihaća, gdje smo stigli u pravi tren da se proba još vruća bosanska janjetina ili pastrva.. Druženje se odužilo, ali čini se da to nikog nije brinulo. U Dugu Resu smo stigli oko 23 sata.
Petra Poljak
